Pojam održivog razvoja

“Zamislimo da je Zemlja golemi svemirski brod. Sa svim ljudima koji žive na Zemlji ovaj brod putuje svemirom. Veze s njihovim matičnim planetima su prekinute.
Nema povratka. Putnici se moraju zadovoljiti zalihama hrane, vode, kisika i energije koje su preostali na brodu. S porastom ljudi na brodu smanjuju se zalihe. Istodobno se povećavaju količine otpada i štetnih materija. Život postaje sve teži, zraka za disanje je sve menje.

Neke od putnika ovog svemirskog broda hvata panika. Oni predviđaju skori dolazak smrti od gušenja, nedostatka vode i hrane, smrzavanja. Ostali troše zalihe koje se bliže svom kraju i ne obaziru se na upozorenja. Oslanjaju se na to da će nekom nešto u posljednjoj minuti pasti na um, što će dovesti do spasenja svih.”

[Hans-Georg Herrnleben/Jochen Henrich, Thema im Unterricht 7/1997: Umweltfragen, Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn]

Pojam “održivi razvoj” (sustainable development)

Ako održivi razvoj shvatimo ozbiljno, rezlutat toga će biti drastični zahtjevi za promjenom u gotovo svim pogručjima života. Ne samo da se moraju promijeniti naše potrošačke navike, što je samo po sebi već dovoljno teško, već mora doći do promjene svijesti u područjima ekonomije, društva i politike.

“Nakon konferencije o životnoj sredini i razvoju održane u Rio de Janeiru u ljeto 1992. godine, pojam “Sustainable Development” postao je vodeći pojam u području politike o životnoj sredini. To svakako predstavlja napredak za ekološku politiku, jer se na taj način pojašnjava veza između ekoloških, ekonomskih i socijalnih problema unutar koje se moraju postaviti problemi zaštite životne sredine, ako ih želimo riješiti stručno i na društveno prihvatljiv način. (…) Velike promjene u ekonomskom, socijalnom i političkom području bit će nužne.U području ekonomije moraju se uvesti novi načini privređivanja koji prilikom proračunavanja cijene uzimaju u obzir faktor prirode kao faktor daljnje proizvodnje. Pritom se ne postavlja samo pitanje na koji bi se način to trebalo ostvariti u pojedinačnim slučajevima, političkim ili administrativnim upravljanjem ili samim ekonomskim obavezama, već se razgovara i o tome kolika je mogućnost da se ekonomija prilagodi decentraliziranom svjetskom tržištu ako se već ne mogu dogovoriti koraci na putu održivog razvoja na međunarodnoj razini.U području socijalnog postavljaju se sasvim novi izazovi principima i praksi pravedne raspodjele – i to s tri stajališta: osnovna slika održivog razvoja koja potječe iz razvojno-političke debate je, prije svega, stvaranje jednakih prilika za razvoj u sklopu problematike Sjever-Jug. Nadalje, radi se održivosti ekološke modernizacije unutar društva koja nije povezana samo s novim mogućnostima, nego i s mnogobrojnim opterećenjima. Kako se može jamčiti da će životne, radne i potrošačke mogućnosti biti bar djelomično pravedno raspoređene?Ova dva područja proširuju se i trećim, koje se može nazvati “integrativna pravednost prilikom raspodjele”. Tijekom današnje raspodjele prilika i mogućnosti mora se misliti na interese budućih generacija. Dakle, misao vodilja mora biti to da je naša sadašnjost neizbježno prošlost budućih generacija i da se o njihovim mogućnostima u toj budućnosti odlučuje već danas.

No, odlučujuće pitanje tiče se spremnosti društva da utječe na ekonomiju i na svakog pojedinca u smislu promjene ponašanja, konzumiranja i promjene životnog i produkcionog stila. To, opet, znači da se najveća promjena očekuje u području politike:

Već i samo formuliranje ciljeva održivog razvoja pokazuje karakteristike kojima nisu dorasli sadašnji politički sistemi programirani na kratkoročni uspjeh na izborima i trajno povećavanje blagostanja, a sve u cilju održanja moći. Prilikom implementiranja ovih ciljeva očituje se velika potreba za promjenom u području politike, jer se novi sistem vrijednosti i novi stil života ne mogu propisati nikakvim administrativnim aktima, niti se mogu politički usvojiti. Oni se samo mogu prenositi komunikacijom između ljudi. Tijekom debate o primjeni “održivog razvoja” došlo se do zaključka u kojem su svi jedinstveni, veće sudjelovanje građana je preduvjet za uspjeh ove ideje.

To znači da je i za formuliranje cilja, ali i za provedbu ciljeva nužna nova “kultura dijaloga”. Ona podrazumijeva spremnost odgovornih u politici i u društvu da, zajedno s angažiranim pojedincima, grupama i savezima razrade ciljeve, strategiju i načine njihove provedbe. (…)

Politika održivog razvoja zahtijeva od svakog pojedinca dovoljno odgovornosti da prepozna što  bi se sve moglo izvesti i ostvariti kada taj pojedinac prepozna da su njegovi interesi neodvojivo povezani s interesima zajednice. Zbog toga ideja održivog razvoja ovisi o kvalitativnom skoka sudjelovanja građana i o modernizaciji demokracije.

Ne radi se više o sudjelovanju u politički ili administrativno iniciranim planiranjima, odlukama i mjerama, nego se radi o savjesnom i odgovornom sudjelovanju na “savjetovanju o zajedničkim pitanjima” (Aristotel), o sudjelovanju u određivanju zadataka politike.

To znači da građani kao akteri moraju preuzeti veliku odgovornost za provedbu politike održivog razvoja, što sa sobom povlači strukturalne, institucionalne i financijske posljedice.”

[Horst Zilleßen, Von der Umweltpolitik zur Politik der Nachhaltigkeit. Das Konzept der nachhaltigen Entwicklung als Modernisierungsansatz; in: Aus Politik und Zeitgeschichte 50/1998, S. 3-5 u. 8]