Šta civilno društvo jeste?

U prva dva nastavka analiza “U sridu!”, govorili smo o osnovnim koncepcijama demokracije i ekonomije. To pokriva neka bitna pitanja dva sektora suvremenih društava: države (sektor vladavine) i privrede (sektor privređivanja; zato je “gospodarstvo” loša riječ). Kažimo sad nešto o “trećem sektoru”, odnosno onome, što obično zovemo “civilno društvo”.

Da bi se razumjelo o čemu je riječ, treba razjasniti niz pojmova, te kombinirati strukturalni i povijesni pristup. Iako sam se nastojao fokusirati na samu srž tematike, imajući na umu prosječnoga čitatelja, građanina koji je možda aktivan a možda i nije, morao sam ući u razna razjašnjenja i ilustracije, pa je tekst bujao, daleko premašivši prvotno predviđenih 1.500 riječi. Tako sad odstupam od prvotnoga plana i ovu ću važnu temu obraditi u četiri nastavka. Neke se bitne stvari ipak ne mogu svesti na par parola, niti na nešto što prosječni surfer može pročitati u jednoj minuti.

(Zašto se upravo sad bavim temom, koja nije u fokusu pažnje javnosti, uzbuđene smjenom vlade, korupcionaškim aferama i predstojećim referendumom? Jedna od mojih omiljenih sintagmi je: “Kad su zadaci najhitniji, treba sjesti i razmisliti.” Građanski prosvjedi uvelike su obilježili ovu godinu u cijelome svijetu, pa je časopis Time proglasio “prosvjednika” osobom godine. Lako je i prelako cinično odmahnuti rukom, poučen iskustvom da povremena galama gomile na ulicama “ništa ne mijenja”. Možda ne, a možda ipak i da. Konkretnim, aktualnim temama u Hrvatskoj danas vratit ćemo se u posljednjem od četiri nastavka. Ujedno su ova razmatranja u okviru mojeg rada na knjizi “Demokracije”.)

Jedan opis toga, što civično društvo jest

Ne postoji valjana definicija što je to civilno društvo; moramo se zadovoljiti opisom.

“Civilno društvo” je

 

  • područje autonomnog udruživanja i javnog djelovanja građana,
  • na osnovu zajedničkih interesa, sklonosti, ciljeva, načela i vrednota,
  • koje se ne može svesti u okvire tradicionalnih obiteljskih, etničkih i lokalnih veza,
  • odijeljeno od područja javne vlasti i privređivanja.

Ovdje opisujemo civilno društvo kao “područje udruživanje i djelovanja”, što je važno za razumijevanje samog koncepta. Podrazumovani preduvjet je, da u okviru pravnih, ili možda tek običajnih normi, takvo područje može postojati. (Također podrazumijevamo da uopće postoji “građanin” u današnjem smislu riječi. Ovo autonomno udruživanje razlikuje se od tradicionalnog zajedništva srodstva i tla, iako s njima može biti povezano.) To obično nije slučaj u diktaturama i totalitarnim društvima, koje ne dopuštaju istinski autonomno javno djelovanje. Od početka 1980-ih, međutim, “civilno društvo” se neočekivano pojavilo i u tadašnjem “socijalizmu” (režimima pod vlašću komunističkih stranaka), o čemu će biti više riječi u drugom nastavku.

U praksi, a tako ćemo činiti i u daljem izlaganju, pod “civilnim društvom” obično ne podrazumijevamo “područje djelovanja”, nego skup aktera, koji u tom području djeluju. Usprkos neizbježnom terminološkom preklapanju, ovu distinkciju između područja i aktera vrijedi imati na umu.

Civilnodruštveni akteri mogu djelovati polulegalno i tamo gdje zatečeni okvir to ne dopušta, na osnovu toleriranja ili nemoći vlasti. Mogu se čak ponašati “proračunato naivno”, kao da ono što vlast formalno dopušta ima stvarni sadržaj (što je bila jedna od strategija u “socijalizmu”). Kad se slože povoljni uvjeti, “iracionalno” ponašenje “kao da” , kao da su realnosti drugačije od onoga što svatko “zdravog razuma” vidi (pa se neke takve zatvaralo i u ludnicu), može dovesti do toga da se realnosti, odnosno zadani okviri koji ih definiraju, promjene. (Knjiga jednog od najvećih teoretičara managementa 20. stoljeća, posvećena nevladinim organizacijama, na engleskome nosi naslov “Nove realnosti”, što je u hrvatskom izdanju, krajnje neadekvatno, prebačeno u jedninu, “Nova realnost”. Taj plural je važan za razumijevanje civilnoga društva.)

Nasuprot tome, formalnopravno uokvireno područje može ostati slabo zaposjednuto stvarnim akterima, zbog nedostatka interesa, volje, inicijative, “građanske svijesti”, nepovjerenja u postojeće aktere koji su prostor djelomice zaposjeli. Takva je situacija uvelike u Hrvatskoj danas, što mi je i poticaj za ova razmišljanja i pisanje.

Bitno je za civilno društvo javno djelovanje, koje nije motivirano samo osobnim interesom. Zato i pojedinac/pojedinka nekom svojom javnom akcijom, npr. stojeći na trgu s transparentom ili pišući na blogu, djeluje u civilnome društvu odnosno čini njegov dio. Internet donosi bitno novu kvalitetu: privatnost se “pojavljuje” kao svima dostupna i zapamćena. Brbljarije u birtiji ostaju privatna stvar sudionika, iako ponekad mogu imati dalekosežne konzekvence kroz prepričavanja, dok brbljarije na nekom internet forumu može pratiti svatko, te će ih možda i nakon više godina pročitati netko, tko uz pomoć googlea na njih naleti.

Značaj načela i vrednota

U civilnodruštvenom djelovanju uvijek su prisutna neka načela i vrednote, koje građani promoviraju i na njih se pozivaju. Taj čimbenik je važan, inače se djelovanje svodi na puko zastupanje ekonomskog ili političkog interesa, dakle djelovanje u prva dva sektora.

Interes pojedinca ili grupe, koji je osnova i poticaj za djelovanje, može biti ekonomski ili drugi posebni interes (kakve npr. zastupaju razna profesionalna društva novinara, inženjera isl.), ali mora biti prisutan zahtjev na opće interese, ciljeve, načela i vrednote, koje društvo priznaje, ili neke nove.

Gore u opisu uz “interesi” dodano je “sklonosti”, da bismo podvukli dvostrukost pojma u hrvatskome jeziku: “imati interes” (materijalni, politički, profesionalni isl.) i “biti zainteresiran” (zanimati se za nešto, imati sklonost, mimo interesa u prvom smislu). Ljudi koji vole kartati belot mogu se sastajati i igrati, to je njihova osobna stvar, ali mogu također istaknuti pretenziju da je igranje belota korisno za šire društvo, pa im ono treba pomoći (osiguravši im, primjerice, prostor za klub).

Kad netko tko je nezaposlen traži posao, on djeluje u društvu, ali kao privatna osoba; to nije javno, civilnodruštveno djelovanje. Kad apelira na puko milosrđe pojedinaca da pomognu njemu i drugima u sličnoj nevolji, to je još uvijek u sferi privatnosti. Kad međutim apelira na dužnost društva da nezaposlenima pruži veću pomoć, olakša zapošljavanje isl, on počinje civilnodruštveno djelovati. (Treba imati na umu tu distinkciju kad čitamo literaturu na engleskom jeziku, gdje se često svako djelovanje van sfere države i vlasti naziva “privatnim”, pa se za civilnodruštvene organizacije rabi i naziv “Private voluntary organizations”.)

Civilnodruštveni akteri mogu apelirati na načela i vrednote koji su općeprihvaćeni ili barem formalno istaknuti kao obvezujući, bilo općenite (“pravda”) ili uže (“pravo na rad”). Uobičajeni su sporovi i polemike o tome kako ih treba intepretirati, što sve podrazumijevaju; civilnodruštveni akteri često predlažu reinterpretaciju i širenje sadržaja. Mogu međutim vladajućem sustavu normi suprotstaviti nove vrednote (npr. prava životinja) ili one koje su s vladajućim sustavom u direktnom kontliktu (npr. prava homoseksualnih osoba). Dakako da pritom mogu doći u sukob s drugim akterima; civilno društvo nipošto nije ni homogeno ni beskonfliktno.

Stvaraju se oblici organizacija i institucija, koje razlikujemo kako od privatne sfere (obitelj, privatni klub isl.), tako i od države i privrede. Oni mogu biti pravno (dakle od vlasti) priznati i oblikovani (udruge, zadruge, zaklade, vjerske zajednice ukoliko nisu dio državne vlasti – gdje je Rimokatolička crkva poseban slučaj, jer je Vatikan u međunarodnim odnosima država – idr.) ili neformalni (ad-hoc grupe, udruge koje iz načelnih razloga ne traže priznanje pravnoga statusa od države, društveni pokreti – aktualni primjeri u Hrvatskoj: “Plenum Filozofskog fakulteta Zagreb”, “Građanska akcija”, “Savez za građansku i etičku Hrvatsku”).

Granice između sektora nisu oštre: postoje prelazni i mješoviti oblici (sindikati, političke stranke, udruge koje pokreću profitni posao, privredne organizacije koje imaju neprofitne aktivnosti), sporni pa i očito lažni (profesionalni nogometni klub registriran kao udruga). Građani se slobodno okupljaju oko interesa, sklonosti, ciljeva, načela i vrednota, koji mogu biti u konfliktu s onima koje promoviraju organizacije države i privrede, ali mogu biti i sukladni.

Dobrovoljni rad i financiranje

Ljudi se slobodno udružuju i djeluju, pa je u osnovi uvijek dobrovoljni rad, ali naravno, u tako stvorenim organizacijama otvaraju se i radna mjesta, za stalne poslove koje ne mogu pokriti volonteri. Neke organizacije civilnoga društva imaju stotine pa i tisuće zaposlenih. Tako, naravno, postoje i ljudi koji u takvim organizacijama ostvaruju karijeru i provode cijeli radni vijek. Naćelno, pretpostavlja se da se oni na to odlučuju tjerani, u većoj mjeri nego oni koji se zapošljavaju u prvom i drugom sektoru, motivima vezanim uz načela i vrednote koje te organizacije promoviraju. Običaj je da budu primljeni među profesionalce nakon što su neko vrijeme bili volonteri (aktivisti).

Dobrovoljni rad načelno je prvi vitalni prilog koji slobodni građani daju u autonomnom udruživanju i djelovanju. Drugi vitalni prilog su osobne donacije, koje bi u načelu morale biti ključni izvor financiranja “trećeg sektora”. Niz organizacija svjesno izbjegava druge izvore, među njima velike međunarodne i općepoznate, kao Greenpeace i Amnesty International. Osim toga, ne prihvaćaju ni osobne donacije iznad određenog limita. S druge strane je tradicija filantropije bogataša, koji stvaraju zaklade i daruju milijune, ili čak stotine milijuna dolara, pogotovo u SAD.

Privredne organizacije mogu podupirati rad organizacija civilnoga društva zato jer im je koristan (dio djelatnosti se organizira kroz neprofitne organizacije), zbog “društvene odgovornosti” (dobro i za reklamu) ili zbog osobnih uvjerenja vlasnika i upravljača (George Soros je u istočnoj Europi općepoznati primjer, ali sličnih ima mnogo; u Hrvatskoj te tradicije nema).

Država ih može podupirati jer obavljaju evidentno koristan rad koji država ne može obaviti ili bi to bilo puno skuplje (humanitarni rad, građanski odgoj, artikularacija autonomnih interesa koji mogu biti konfliktni, ali je državi od interesa da budu jasni – i da ih “drži na oku”) ili jer se zalažu za iste one vrednote, koje se proglašavaju temeljnima za državu – kao u 3. članku Ustava Republike Hrvatske: »Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav«.

Izvor: http://pollitika.com/gradanski-aktivizam-i-civilno-drustvo-1

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *